Sve dok je Internet postojao u obliku sličnom onome koji imamo danas, ljudi i organizacije su postavili zabrinutost koja su nositelji prava za određene vrste sadržaja. Konkretno, kršenje autorskih prava uvijek je bilo sporno.
I lako je vidjeti zašto. S jedne strane, pojam dijeljenja i inoviranja leži u samom srcu interneta kao platforme. S druge strane, ljudi koji imaju zakonska prava na sadržaje zaštićene autorskim pravima zaslužuju primiti poštenu naknadu za svoj rad. Istina je da ova dva koncepta ne idu uvijek ruku pod ruku, a to je tijekom godina izazvalo mnogo rasprava.
Ne pomažu pitanja koja određeni zakoni jednostavno nisu bili u stanju pratiti digitalno doba. Svjesni toga, kreatori politike ulažu stalne napore na ažuriranju različitih zakona i propisa kako bi bolje odražavali društvo u kojem sada nalazimo. Najnoviji pokušaj da se to postigne je izrazito kontroverzni članak 13. (jedan dio veće direktive) koji je Europski parlament donio u rujnu 2018. godine.
Što je to točno?
Članak 13. Zajedno s člankom 11. (kolokvijalno poznat kao "porezni link") predstavlja najrazdjeljiviji dio predložene nove direktive Europske unije o autorskim pravima. U biti, on bi trebao pružiti okvir koji će države članice slijediti u donošenju vlastitih zakona o autorskim pravima.
12. rujna zastupnici u Europskom parlamentu glasali su za Direktivu, s 438 glasova za i 226 protiv. Prihvaćeni dokument predstavlja izmijenjenu verziju prijedloga koja još u srpnju nije uspjela osigurati dovoljno glasova.
Kad je riječ posebno o članku 12., navedeno je da će platforme za dijeljenje sadržaja (poput YouTubea ili Facebooka) sada imati veći stupanj odgovornosti za osiguravanje da njihovi korisnici ne dijele materijal zaštićen autorskim pravima bez odgovarajućeg odobrenja.
Tko podupire članak 13. i zašto?
Čak bi i ovo osnovno objašnjenje članka 13. trebalo biti više nego dovoljno kako bi bilo očito da su nositelji autorskih prava glavni pobornici ovog zakonodavstva. Na primjer, mnogi iz glazbene industrije otvoreno su to govorili. To uključuje i predstavnike glazbenih tvrtki i same umjetnike. Primjetan primjer toga je sir Paul McCartney, koji je poslao zastupnike u Europskom parlamentu moleći ih da podrže članak 13. jer je smatrao da je to ključ za održivu budućnost glazbe u Europi.
U osnovi bi se člankom 13 trebao smanjiti jaz u prihodima između nositelja prava i internetskih platformi koje omogućuju dijeljenje takvog sadržaja. I doista se ne može raspravljati da određeni tehno divovi zarađuju vrlo velike svote novca zahvaljujući sadržajima zaštićenim autorskim pravima na svojim platformama.
Razmještanjem ovih sredstava na drugačiji način, što bi moglo rezultirati prisiljavanjem tih tvrtki da nemaju kršenja autorskih prava, može se tvrditi da će umjetnici i nositelji prava dobiti novac koji im s pravom pripada.
Tko je protiv članka 13 i zašto?
Iako nitko ne bi tvrdio da umjetnici trebaju biti nagrađeni za svoj rad, protivnici članka 13. tvrde da će direktiva biti jednaka cenzuri.
Mnoge ugledne brojke iz tehnološkog svijeta okupile su se kako bi prosvjedile protiv tog zakonodavstva jer smatraju da ono krši određene temeljne slobode. Ako ne uzmemo u obzir iznimke i ograničenja autorskih prava, sadržaj koji je stvorio korisnik mogao bi biti u opasnosti.
Internetske platforme trebale bi filtrirati sadržaj zaštićen autorskim pravima, što bi moglo imati nuspojavu uklanjanja remiksiranog, parodiranog ili prilagođenog sadržaja - elemenata koji su sastavni dio načina na koji Internet funkcionira kako znamo. To je razlog što je ovaj članak stekao kolokvijalni nadimak, "zabrana meme".
Osim toga, postoji bojazan da bi ovi zahtjevi za filtriranje stavili manje europske platforme u nepovoljniji položaj. Iako Direktiva izuzima male digitalne tvrtke, one će je ipak morati primjenjivati nakon što nadiđu određenu veličinu. Strah je da bi to stvorilo negativnu atmosferu, otjerajući potencijalne vlasnike poduzeća ili investitore.
Što je slijedeće?
Za sada ništa. Prije nego što postane službena, Direktiva se suočava s drugim krugom glasovanja u Europskom parlamentu. Ako pretpostavi da će to proći, svaka će članica EU-a morat će stvoriti vlastite zakone koji su u skladu s njim.
Direktiva EU nije zakon - to je jednostavno smjernica koju zemlje članice trebaju slijediti. To znači da ima mjesta za tumačenje, a još uvijek mnogo toga ne znamo kako bi to izgledalo u praksi.
Ipak, članak 13. mogao bi postati prekretnica u načinu na koji korisnici komuniciraju sa sadržajem na mreži. Još uvijek postoji previše varijabli da bismo nešto sigurno znali, ali vrijedi slijediti situaciju.
