Dakle, evo dogovora. Na tržištu vidite novi stolni procesor. Pokreće se oko… .2 GigaHertz. Sada će oni od vas koji imaju bilo kakvo iskustvo u računanju odmah znati da je 2 GigaHertz na radnoj površini prilična nenormalna frekvencija takta (brzina kojom sustav završava jedan ciklus). Očito je taj procesor tamo koji radi na 2, 6 GHz bolji, zar ne?
Ne baš.
To je nešto što neko vrijeme kruži internetom. Poznat je kao mit o MegaHertz (ili GigaHertz). Nitko nije sasvim siguran kako se - ili zašto - pokrenulo, mada je vjerojatno da je do toga došlo jer su ljudi gledali satnu brzinu procesora kao jednostavan, bez žurbe način da utvrde koliko je brz i moćan procesor. Preveliki tehnološki blogeri također nisu učinili mnogo da razotkriju mit. Niti Intel, koji je gurao "višu brzinu takta = bolji procesor", nije bavio već neko vrijeme.
Jedan CPU može se činiti boljim od drugog CPU-a samo zato što završi dvostruko više ciklusa od drugog CPU-a (dakle, ima veću MHz / GHz vrijednost). No, drugi bi procesor mogao vrlo lako dovršiti dvostruko više sa svakim ciklusom, što znači da bi oba CPU-a na kraju obradila istu količinu podataka.
To nije samo brzina sata koja određuje koliko je procesor moćan. Mikroarhitektura procesora također igra ogromnu ulogu u njegovoj kvaliteti.
Upotrijebit ću analogiju koju bi većina trebala razumjeti. Recimo da imate dvije tvornice - A i B. Svake tvornice predstavljaju različite dizajne računalnih procesora. Recimo da radnici u tvornici A rade osam sati dnevno - reći ćemo da to iznosi 2, 4 GHz. Radnici u tvornici B s druge strane rade samo četiri sata dnevno - 1, 2 GHz. Naravno, očekivali biste da će radnici u tvornici A proizvesti više stvari od one u tvornici B.
Stvar je ipak u tome što tvornica B ima daleko bolju montažnu liniju - i teže zaposleni radnici - tvornica A. Kao rezultat toga, izbacuju isti obim proizvoda kao i tvornica A, iako su stavili samo pola sata,
To nije sjajna analogija, ali trebalo bi barem dati neku ideju zašto brzina takta nije mjerenje i snaga sira procesora.
